Znajte da vaše dijete u školu ne nosi samo knjige i bilježnice, nego i vaše povjerenje, ljubav i podršku. Ono gleda na školu vašim očima!
Roditeljstvo u školskim danima znači mnogo više od pomaganja oko zadaće. To znači biti sigurna luka kada se dijete osjeti izgubljeno. To znači vjerovati u njega onda kada ono posumnja u sebe. To znači podsjećati ga da je vrijedno i voljeno ne zbog ocjena, nego zbog toga tko jest.
Škola će ih učiti znanju, ali vi ste ti koji ih učite životu. U vas gledaju kao u ogledalo u kojem uče kako se nositi s izazovima, kako poštovati druge i kako poštovati sebe. Neka vaše riječi budu nježne, a vaše povjerenje snažno.
Ono što djeci najviše treba nisu savršene lekcije iz matematike ili povijesti, nego roditelji koji ih vide, čuju i vjeruju u njihovo svjetlo.
Podržite svoje dijete u učenju, ali još više u tome da bude ono što jest. U tome je najveća snaga i najveća škola života.
Učite svoju djecu da znanje ima vrijednost, ali da nije jedina mjera njihove vrijednosti. Učite ih da ocjene ne određuju tko su, nego da je njihovo srce ono što govori o njima najviše. I da pogreške nisu kraj nego prilika za rast.
Učite ih da pitaju, da sumnjaju, da istražuju. Učite ih da budu radoznali i da traže smisao, jer svijet pripada onima koji imaju hrabrosti misliti svojom glavom. Učite ih da se ne uspoređuju, jer njihova vrijednost je jedinstvena i neponovljiva. A to su lekcije koje nikada neće zaboraviti.
Škola će ih učiti činjenicama, ali vi ste ti koji ih učite životu. Neka vaša djeca iz vašeg doma u školu ponesu sigurnost da su voljena, viđena i dovoljna baš takva kakva jesu.
Učite ih da nasilje nikada nije rješenje. Niti kad ga dožive, niti kad mu svjedoče. Učite ih da imaju snagu reći „ne“, i da potraže pomoć. Jer su tada najsnažniji.
Djeca će i ove godine susresti različite učitelje. Neke će voljeti, s nekima će se povezati odmah. Druge možda neće razumjeti, možda će im biti strogi i neće im se sviđati. Podsjetite ih da svatko nosi svoje priče i razloge zašto je takav kakav jest.
Učitelji su sami ljudi, imaju svoje mane i vrline, mogu pogriješiti…Budite oprezni kako izražavate svoje viđenje škole, drugih učenika u razredu, učitelja, roditelja …dijete upija vaše riječi. Dopustite da ponekad ne znate sve, nemojte donositi sud o onome što svojim očima niste vidjeli i ušima čuli. Provjerite prije reakcije, budite djetetu uzor kako postupati odgovorno i razboritosti.
I ne zaboravite tijekom cijele godine vidjeti tko oni zaista jesu.
Jer svako dijete raste onako kako ga gledaju oči onih koje ono najviše voli.
za računovodstvena i administrativna pitanja, molimo vas da se obratite putem e-maila: ured@os-kostrena.skole.hr. Odgovorit ćemo u najkraćem mogućem roku.
Preuzimanje svjedodžbi
Učenici koji još nisu preuzeli svoje svjedodžbe, moći će to učiniti prvog dana nastave, 8. rujna 2025.
Početak nove školske godine – 8. rujna 2025.
Učenici od 2. do 4. razreda: nastava počinje u 8:00 sati.
Učenici od 5. do 8. razreda: nastava počinje u 8:30 sati.
Učenici će imati 2 školska sata, nakon čega će biti organiziran prijevoz kućama.
Prijem prvašića
Održat će se 8. rujna 2025. u 10:00 sati, na košarkaškom igralištu.
Prvašiće će na njihov prvi veliki dan dočekati i poklon bon, a trenutak će za uspomenu zabilježiti Foto Kurti.
Od 9. rujna 2025. organizira se:
– prehrana učenika (školski obrok – marenda)
– produženi boravak za učenike od 1. do 4. razreda (od 11:30 do 16:30)
– ručak za korisnike produženog boravka
Produženi boravak za učenike je besplatan, osim troška ručka koji iznosi 4,30 EUR po obroku.
Dodatni obrazovni materijal
Učenike će na klupama dočekati:
– udžbenici
– radne bilježnice i dodatni obrazovni materijal
Općina Kostrena financira:
– dodatni obrazovni materijal
– plaće učitelja u produženom boravku i cjelodnevnoj nastavi
– materijalne troškove za provedbu navedenih programa
Zahvaljujemo Općini Kostrena na ovoj jedinstvenoj potpori!
Svim roditeljima, a posebno našim učenicima, želimo ugodno i bezbrižno ljeto! Uživajte u ljetnim radostima!
Hippo natjecanje testira različite jezične vještine: od gramatike i rječnika do razumijevanja teksta i jezične kreativnosti. Učenici se natječu u kategorijama prema svojim godinama, što osigurava fer i podjednake uvjete za sve sudionike.
I ove godine četvero učenika naše škole: Vito Dundović s mentoricom Ivonom Burić Maravić te Vali Vranić, Magdalena Bistrović i Paolo Ratin s mentoricom Mijom Mihaljević Ivančić, plasiralo se na državnu razinu, a taj velik uspjeh predstavlja rezultat njihova marljivog rada, predanosti učenju i kvalitetne nastave engleskog jezika u našoj školi.
Posebno smo ponosni što smo i ove godine imali predstavnika na europskoj razini Hippo natjecanja – to je Paolo Ratin, učenik 6. a razreda koji je svojim izvrsnim rezultatom zaslužio priliku da se natječe s najboljima iz cijele Europe. Europska se razina natjecanja održala u Italiji, u Lido di Jessolo krajem svibnja. Njegova mentorica, učiteljica Engleskog jezika Mia Mihaljević Ivančić ponosna je na Paola i kaže da je njegov uspjeh rezultat napora i znanja. Ističe i da su se Magdalena Bistrović i Vali Vranić također istaknule svojim odličnim rezultatima te se plasirale na tzv. narančastulistu, što znači da su napisale test s više od 70 % točnosti. Ovaj postignuća govore o njihovoj pripremljenosti i ozbiljnom pristupu natjecanju, a pritom se treba podsjetiti da je Vali Vranić prošle godine uspjela izboriti sudjelovanje na europskoj razini.
Sudjelovanje u Hippo natjecanju pruža učenicima neprocjenjivo iskustvo kao što Paolo objašnjava: – Bilo mi je jako lijepo, većinu sam vremena bio sa svojom profesoricom iz engleskog jezika i prvog smo dana posjetili Veneciju, upoznao sam i cimere iz Italije, Hrvatske i Slovenije. Drugog smo dana pisali ispit, bio je teži od državnog, pripremao sam se i napisao sam koliko sam znao. Zadovoljan sam. – kaže Paolo koji namjerava sudjelovati i sljedeće godine. Objasnio je da se pripremao tako što je na stranici Hippo natjecanja rješavao ispite prijašnjih godina, online kvizove, dolazio je na dodatnu nastavu i priznao da jako voli engleski jezik, da mu je to jedan od najdražih jezika. – Najvažnije je puno vježbati i slušati svoje instinkte! – zaključuje Paolo.
Prošlogodišnja sudionica europske razine Hippa, a ovogodišnja natjecateljica na državnoj razini Vali Vranić ističe kako je velika vrijednost sudjelovanja na europskoj razini upoznavanje ljudi iz drugih zemalja. Vali priznaje da ju je učiteljica poticala da sudjeluje na natjecanju i ranijih godina, ali bilo ju je strah te stoga savjetuje svim učenicima neka prebrode strah, odvaže se i sudjeluju na Hippu.
I na kraju prenosimo Paolovu zahvalu učiteljici i mentorici Miji Mihaljević Ivančić: – Želim joj zahvaliti što je bila cijelo vrijeme sa mnom, bilo nam je jako lijepo i jako sam sretan što sam sudjelovao.
Čestitamo svim našim natjecateljima na postignutim uspjesima i želimo im puno sreće u daljnjem radu.
Dana 10. lipnja, prvašići OŠ Kostrena, zajedno su s prvašima drugih škola s područja i okolice Rijeke, primljeni u podmladak Hrvatskog Crvenog križa. Imali su priliku nazočiti te sudjelovati u svečanoj priredbi koja je bila protkana pjesmama, plesom i mađioničarskim trikovima. Naučili su da su bitne vrijednosti koje se moraju štovati humanost, nepristranost, neutralnost, neovisnost i jedinstvo. Drago nam je da su bili dio ove lijepe priče!
Neva Seršić, učenica 7. b razreda i članica novinarske družine, autorica je izvrsne reportaže o Starom Lazu. Reportaža je izabrana kao najbolja na školskoj, gradskoj i županijskoj razini LiDraNa – smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva te predložena za državnu razinu. Reportažu donosimo u cijelosti, uživajte u čitanju!
Piše: Neva Seršić
Reportaža o Starom Lazu
Od 720 do 147 – sjećanja iz Starog Laza
U zagrljaju stoljetnih jela, na nadmorskoj visini većoj od 800 metara, drijema Stari Laz. Bajkovito mjestašce u Gorskom kotaru, smješteno između Ravne Gore i Mrkoplja, dom je tek nekolicini stalnih stanovnika, ali sve ga više otkrivaju vikendaši i ljubitelji planinskog turizma.
– Čitala sam u novinama da je Stari Laz najhladnije mjesto u obližnjem Gorskom kotaru – rekla je mama, mrziteljica ljetnih vrućina, i tako je zapečaćena odluka: tražimo vikendicu u Starom Lazu. Od tada je prošlo osam godina, ali Stari Laz ima neko svoje vrijeme, ono teče sporije i određeno je ritmom godišnjih doba, zimskih snježnih radosti i ljetne svježine stoljetnih šuma.
Ili kopaj ili goni
– U vrijeme mojeg djetinjstva radio se popis stanovništva nakon rata i Stari Laz je brojio 720 stanovnika, od čega je bilo šezdesetak školske djece. – priča barba Tone, odnosno Anton Ružić, rođen 1939. godine, jedan od rijetkih starosjedioca koji je cijeli život proživio u mjestu, a koji uvijek rado priča o prošlosti Laza i svojem djetinjstvu. – Najviše djece u školi bilo je negdje 1914. godine kada je moja majka išla u školu, njih čak 120. Danas kažu da nas ima stotinjak u što sumnjam, a škole više nema. – objašnjava barba Tone. Naime, Područna škola „Stari Laz“ u šk. god. 2014./2015. nije upisala nijednog učenika i tada je zatvorena.
– U mome djetinjstvu obaveza je bila završiti četiri razreda osnovne škole. U razredu nas je bilo 19 i samo je jedan dječak nastavio ići u osmoljetku u Ravnoj Gori. – govori barba Tone i objašnjava da su djeca, koja nisu išla u školu, morala obavljati različite poslove u kući, na polju i oko životinja. – Otac je poginuo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kao najstariji sin u kući, morao sam pomagat majci tako da sam od svoje šeste godine bogatijem rođaku čuvao krave. Zauzvrat mi je davao doručak i ručak te odjeću i cipele, koje sam nasljeđivao od njegovih sinova. Dica su počela radit s osam godina, ja sam gonio dolje do stare škole tri krave, šest ovaca i dva vola. Dečkići bi radili u polju, a ja sam počeo od petnaest let kosit. Curice su već s četrnaest let pošle kopat krumpir. – priča barba Tone kojeg i danas možete vidjeti s kosom ili u traktoru na plodnoj zemlji Staroga Laza.
Moj simpatičan susjed povjerio mi je i koja mu je bila najdraža igra: – Dica bi izmišljala razne igre, meni najdraža je bila kad smo se igrali kovača. Ja bih, recimo, bio kovač, neka od djevojčica moja žena, a ostala dica ili konji ili furmani – oni su se brinuli o konjima i prevozili stvari.
Danas u Starom Lazu više nitko ne igra igru kovač jer nema ni konja ni kovača, a od djece u Lazu živi samo jedna osmogodišnja djevojčica i njezin mlađi brat.
Tko se buni, ide u rešt
Kao i u obližnjoj Ravnoj Gori te većini Gorskoga kotara, kuće su u Starom Lazu dvokatnice s kosim krovom. U prizemlju su nekad bile štale u kojima se čuvalo blago, a na prvom se katu živjelo. Dok većina vikendica danas u potkrovlju ima spavaće sobe iz kojih puca slikovit pogled na snježne ili zelene krošnje, nekad se u potkrovlju držalo sijeno. Najvažnija bila je peć: ona je grijala, pod njom su se sušile cipele i mokra odjeća, na njoj se kuhalo, a imala je i pećnicu za pečenje kruha. Sve je to bilo skromno i praktično. Međutim, svjetlo je u kuće došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali tada je žarulja gorjela slabije od svijeće. Prava struja došla je 1958. godine, a tada su bogatije kuće nabavile i prve radiouređaje.
– Naše selo je imalo sreću jer nam je inženjer Barac 1922. omogućio tekuću vodu. On je bil z Grižani i to je bil jako veli posao u ono vreme. Voda je dolazila prirodnim padom s izvora do seoskih korita. S tih korita smo uzimali vodu za piće i na njima pojili životinje. Šezdesetih godina voda se uvela u kuće, ali na to su nas prisilili zbog plaćanja komunalne naknade. Tada se besplatna voda na koritima ukinula i ljudi su se počeli buniti. Ma, koji su se glasno bunili, išli bi u rešt. – priča barba Tone.
Vrijednost soli
Ljudi su na poljima najčešće sadili krumpir, zelje (kupus), pšenicu, ječam i zob za svinje. Polja su se obrađivala isključivo ručno i to motikama koje je izradio seoski kovač. – Krumpir je tu najviše rodil pa se prodaval. Za vreme rata je došla Primorka i donesla pet kila soli materi mojoj, a za pet kila soli trebalo je dati pedeset kila krumpira, sol je bila zlato. – prisjeća se barba Tone napominjući da je danas pet kila soli otprilike iste vrijednosti kao i pet kila krumpira. Osnovna je namirnica Gorana uz krumpir bila kiselo zelje. Koliko je zelja morala imati jedna obitelj, najbolje govori činjenica da se bačva za kiseljenje izrađivala u konobi jer se inače ne bi mogla unijeti, bila je šira od ulaznih vrata. Meso se rijetko jelo i to uglavnom usoljeno. – Imali bimo prasca, a kako nije bilo škrinje, solio bi se pa sušio na sušilu. Šunka se morala sušiti najmanje dva mjeseca. Posle biš ju zel, zamotal u neki papir i onda bi bila u podrumu.
Prava cura je cura za udaju
Komunalni redar iz Ravne Gore Franjo Mance kaže da prema Popisu stanovništva iz 2021. godine u Starom Lazu ima 147 stanovnika, pretežno starih: – Danas je Stari Laz interesantan vikendašima i oni čine većinu u selu. Dan mjesta, ujedno i najvažnije događanje u mjesto je Kraljevo, koje se slavi 16. kolovoza ili prve nedjelje nakon tog blagdana. Uz druženje mještana i posjetioca, često nastupaju glazbenici iz Ravne Gore, održi se misa i poslije je vrtna zabava. – g. Mance kaže da se tada posjetiteljima dijele i porcije graha te da je veselo i lijepo. A i nekad su se, u vrijeme kad je barba Tone bio mlad, organizirale zabave: – Nedjelja, blagdan crkveni, pa i bilo kakav događaj, kada su momci išli u vojsku, tada se puštalo svo delo i išlo se tancat, a tamo bi se upoznali cura i dečko. Tancalo se u šajerima, to su staje za sijeno, a zanimljivo je da se zbog siromaštva uglavnom pila voda. Cure su mogle ići same na ples, samo su imale jedan zakon: one nisu sidile kao dečki, ona prava cura, koja je bila za ženit, ona je mogla s dečkom sidet, ove druge, ma ni govora. One su čekale ki bu došal po njih za tancat. – barba Tone objašnjava da su djevojke mogle birati za koga će se udati, a najviše su se ženili domaći, iz sela: – Svatovi bi bili na konjima s dva ili tri kola, naprvo bi bil svirač, tamburaš. Veselje je bilo triput bolje nego danas!
Stari Laz čuva povijest
I ove je zime Stari Laz prekriven snijegom i dok se sumrak polako spušta, posljednje zrake sunca pozlaćuju vrhove okolnih brežuljaka. Iz dimnjaka se izvija miris povatica koje je ispekla gđa Ljubica, a barba Tone polako ustaje sa svoje klupe: – Snijeg bi pao krajem desetog mjeseca, a tlo ne bi vidjeli do četvrtog mjeseca. Tada se bilo lakše kretati jer smo išli na skijama, ali i za najjačih zima se djecu tjeralo van iz kuće jer bi inače stalno tražili hranu koje nije bilo. Često smo bili promrzli jer nismo imali niti dobrih cipela niti tople robe, ali opet smo svi nekako preživjeli i bili zdravi. – zaključuje barba Tone, svjedok vremena koje polako nestaje, ali i podsjetnik da dok god ima ljudi koji čuvaju tradiciju, povijest ostaje živa, sačuvana u riječima, mirisu domaćih kolača i tišini snijega.
Dana 4. lipnja prvašići naše škole uputili su se na izlet u istraživanje Istre. Vožnja autobusom trajala je oko sat i pol, a prva stanica bila je špilja Feštinsko kraljevstvo. Saznali su da je špilja dobila naziv prema legendi, koja govori da su se djeca davno igrala i sakrivala u istoj, te su za samu govorili da je to njihovo kraljevstvo. Učenici su se upoznali s pojmovima stalaktiti i stalagmiti. Nakon razgleda špilje, uputili su se u Kaštel Morosini-Grimani gdje su uz stručno vodstvo upoznali kaštel koji datira iz 13. stoljeća. Nakon razgledavanja, okrijepili su se sladoledom te poigrali na livadi. Dan im je bio ispunjen igrom i smijehom.
