Neva Seršić, učenica 7. b razreda i članica novinarske družine, autorica je izvrsne reportaže o Starom Lazu. Reportaža je izabrana kao najbolja na školskoj, gradskoj i županijskoj razini LiDraNa – smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva te predložena za državnu razinu. Reportažu donosimo u cijelosti, uživajte u čitanju!
Piše: Neva Seršić
Reportaža o Starom Lazu
Od 720 do 147 – sjećanja iz Starog Laza
U zagrljaju stoljetnih jela, na nadmorskoj visini većoj od 800 metara, drijema Stari Laz. Bajkovito mjestašce u Gorskom kotaru, smješteno između Ravne Gore i Mrkoplja, dom je tek nekolicini stalnih stanovnika, ali sve ga više otkrivaju vikendaši i ljubitelji planinskog turizma.
– Čitala sam u novinama da je Stari Laz najhladnije mjesto u obližnjem Gorskom kotaru – rekla je mama, mrziteljica ljetnih vrućina, i tako je zapečaćena odluka: tražimo vikendicu u Starom Lazu. Od tada je prošlo osam godina, ali Stari Laz ima neko svoje vrijeme, ono teče sporije i određeno je ritmom godišnjih doba, zimskih snježnih radosti i ljetne svježine stoljetnih šuma.
Ili kopaj ili goni
– U vrijeme mojeg djetinjstva radio se popis stanovništva nakon rata i Stari Laz je brojio 720 stanovnika, od čega je bilo šezdesetak školske djece. – priča barba Tone, odnosno Anton Ružić, rođen 1939. godine, jedan od rijetkih starosjedioca koji je cijeli život proživio u mjestu, a koji uvijek rado priča o prošlosti Laza i svojem djetinjstvu. – Najviše djece u školi bilo je negdje 1914. godine kada je moja majka išla u školu, njih čak 120. Danas kažu da nas ima stotinjak u što sumnjam, a škole više nema. – objašnjava barba Tone. Naime, Područna škola „Stari Laz“ u šk. god. 2014./2015. nije upisala nijednog učenika i tada je zatvorena.
– U mome djetinjstvu obaveza je bila završiti četiri razreda osnovne škole. U razredu nas je bilo 19 i samo je jedan dječak nastavio ići u osmoljetku u Ravnoj Gori. – govori barba Tone i objašnjava da su djeca, koja nisu išla u školu, morala obavljati različite poslove u kući, na polju i oko životinja. – Otac je poginuo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kao najstariji sin u kući, morao sam pomagat majci tako da sam od svoje šeste godine bogatijem rođaku čuvao krave. Zauzvrat mi je davao doručak i ručak te odjeću i cipele, koje sam nasljeđivao od njegovih sinova. Dica su počela radit s osam godina, ja sam gonio dolje do stare škole tri krave, šest ovaca i dva vola. Dečkići bi radili u polju, a ja sam počeo od petnaest let kosit. Curice su već s četrnaest let pošle kopat krumpir. – priča barba Tone kojeg i danas možete vidjeti s kosom ili u traktoru na plodnoj zemlji Staroga Laza.
Moj simpatičan susjed povjerio mi je i koja mu je bila najdraža igra: – Dica bi izmišljala razne igre, meni najdraža je bila kad smo se igrali kovača. Ja bih, recimo, bio kovač, neka od djevojčica moja žena, a ostala dica ili konji ili furmani – oni su se brinuli o konjima i prevozili stvari.
Danas u Starom Lazu više nitko ne igra igru kovač jer nema ni konja ni kovača, a od djece u Lazu živi samo jedna osmogodišnja djevojčica i njezin mlađi brat.
Tko se buni, ide u rešt
Kao i u obližnjoj Ravnoj Gori te većini Gorskoga kotara, kuće su u Starom Lazu dvokatnice s kosim krovom. U prizemlju su nekad bile štale u kojima se čuvalo blago, a na prvom se katu živjelo. Dok većina vikendica danas u potkrovlju ima spavaće sobe iz kojih puca slikovit pogled na snježne ili zelene krošnje, nekad se u potkrovlju držalo sijeno. Najvažnija bila je peć: ona je grijala, pod njom su se sušile cipele i mokra odjeća, na njoj se kuhalo, a imala je i pećnicu za pečenje kruha. Sve je to bilo skromno i praktično. Međutim, svjetlo je u kuće došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali tada je žarulja gorjela slabije od svijeće. Prava struja došla je 1958. godine, a tada su bogatije kuće nabavile i prve radiouređaje.
– Naše selo je imalo sreću jer nam je inženjer Barac 1922. omogućio tekuću vodu. On je bil z Grižani i to je bil jako veli posao u ono vreme. Voda je dolazila prirodnim padom s izvora do seoskih korita. S tih korita smo uzimali vodu za piće i na njima pojili životinje. Šezdesetih godina voda se uvela u kuće, ali na to su nas prisilili zbog plaćanja komunalne naknade. Tada se besplatna voda na koritima ukinula i ljudi su se počeli buniti. Ma, koji su se glasno bunili, išli bi u rešt. – priča barba Tone.
Vrijednost soli
Ljudi su na poljima najčešće sadili krumpir, zelje (kupus), pšenicu, ječam i zob za svinje. Polja su se obrađivala isključivo ručno i to motikama koje je izradio seoski kovač. – Krumpir je tu najviše rodil pa se prodaval. Za vreme rata je došla Primorka i donesla pet kila soli materi mojoj, a za pet kila soli trebalo je dati pedeset kila krumpira, sol je bila zlato. – prisjeća se barba Tone napominjući da je danas pet kila soli otprilike iste vrijednosti kao i pet kila krumpira. Osnovna je namirnica Gorana uz krumpir bila kiselo zelje. Koliko je zelja morala imati jedna obitelj, najbolje govori činjenica da se bačva za kiseljenje izrađivala u konobi jer se inače ne bi mogla unijeti, bila je šira od ulaznih vrata. Meso se rijetko jelo i to uglavnom usoljeno. – Imali bimo prasca, a kako nije bilo škrinje, solio bi se pa sušio na sušilu. Šunka se morala sušiti najmanje dva mjeseca. Posle biš ju zel, zamotal u neki papir i onda bi bila u podrumu.
Prava cura je cura za udaju
Komunalni redar iz Ravne Gore Franjo Mance kaže da prema Popisu stanovništva iz 2021. godine u Starom Lazu ima 147 stanovnika, pretežno starih: – Danas je Stari Laz interesantan vikendašima i oni čine većinu u selu. Dan mjesta, ujedno i najvažnije događanje u mjesto je Kraljevo, koje se slavi 16. kolovoza ili prve nedjelje nakon tog blagdana. Uz druženje mještana i posjetioca, često nastupaju glazbenici iz Ravne Gore, održi se misa i poslije je vrtna zabava. – g. Mance kaže da se tada posjetiteljima dijele i porcije graha te da je veselo i lijepo. A i nekad su se, u vrijeme kad je barba Tone bio mlad, organizirale zabave: – Nedjelja, blagdan crkveni, pa i bilo kakav događaj, kada su momci išli u vojsku, tada se puštalo svo delo i išlo se tancat, a tamo bi se upoznali cura i dečko. Tancalo se u šajerima, to su staje za sijeno, a zanimljivo je da se zbog siromaštva uglavnom pila voda. Cure su mogle ići same na ples, samo su imale jedan zakon: one nisu sidile kao dečki, ona prava cura, koja je bila za ženit, ona je mogla s dečkom sidet, ove druge, ma ni govora. One su čekale ki bu došal po njih za tancat. – barba Tone objašnjava da su djevojke mogle birati za koga će se udati, a najviše su se ženili domaći, iz sela: – Svatovi bi bili na konjima s dva ili tri kola, naprvo bi bil svirač, tamburaš. Veselje je bilo triput bolje nego danas!
Stari Laz čuva povijest
I ove je zime Stari Laz prekriven snijegom i dok se sumrak polako spušta, posljednje zrake sunca pozlaćuju vrhove okolnih brežuljaka. Iz dimnjaka se izvija miris povatica koje je ispekla gđa Ljubica, a barba Tone polako ustaje sa svoje klupe: – Snijeg bi pao krajem desetog mjeseca, a tlo ne bi vidjeli do četvrtog mjeseca. Tada se bilo lakše kretati jer smo išli na skijama, ali i za najjačih zima se djecu tjeralo van iz kuće jer bi inače stalno tražili hranu koje nije bilo. Često smo bili promrzli jer nismo imali niti dobrih cipela niti tople robe, ali opet smo svi nekako preživjeli i bili zdravi. – zaključuje barba Tone, svjedok vremena koje polako nestaje, ali i podsjetnik da dok god ima ljudi koji čuvaju tradiciju, povijest ostaje živa, sačuvana u riječima, mirisu domaćih kolača i tišini snijega.
Na fotografskom natječaju Osnovne škole “Joža Horvat” iz Kotoribe pod nazivom “Crtice iz života jednog školarca” prvo mjesto u Republici Hrvatskoj osvojila je učenica 7. b razreda Mila Vukušić, a rad učenice Nine Končar nalazi se među pohvaljenim radovima. Mentorica i voditeljica je učiteljica Dora Mrakovčić.
– Naša tema bila je slikati “jedan dan učenika”, to jest sve vezano za školu. Mnogi su slikali zadaće, lektire itd., a ja sam se odlučila za spužvu i ploču, nešto što svi ponajviše zanemarujemo, ali nam je bitna u učenju. Nisam očekivala pobjedu, baš me iznenadila. Na fotogrupu krenula sam u 6. razredu jer oduvijek volim fotografirati pa sam htjela napredovati u tome. Najviše volim fotografirati u ritmu, prirodu, zalazak sunca te u crno-bijeloj tehnici. – ispričala je Mila Vukušić
Na foto natječaju sudjelovala je i Nina Končar učenica 6. b razreda, čija se fotografija nalazi među posebno pohvaljenima.
– Fotografirala sam dno učionice i rubove klupe te sam fotografiju namjestila da ima crno-bijeli efekt. Najčešće fotografiram prirodu, također sudjelovala sam na još nekoliko natječaja, ali sam na ovom prvi put bila pohvaljena. – ispričala je Nina Končar.
– Mila Vukušić i Nina Končar učenice su s izraženim osjećajem za vizualnu umjetnost. Već godinu dana aktivno sudjeluju na fotografskim natječajima. Kroz rad u fotogrupi i sudjelovanjem na natjecanjima neprestano razvijaju svoju likovnu kreativnost i prenose vizualne poruke. Njihovo postignuće na ovom natječaju potvrda je njihove sposobnosti da izdvoje bitno iz vizualnog konteksta te kroz objektiv fotoaparata ispričaju priče koje izazivaju emocije i potiču promišljanje. – zaključuje njihova mentorica, učiteljica Dora Mrakovčić.
Čestitamo našim učenicima i želimo im puno uspjeha i na budućim fotografskim natječajima!
U Narodnoj knjižnici Kostrena 25. ožujka 2025. organiziran je književni susret učenika 7. i 5. razreda Osnovne škole Kostrena, a ove godine gošća je bila književnica Jasminka Tihi-Stepanić. Književnim smo susretom obilježili početak Tjedna dobre dječje knjige.
Jasminka Tihi-Stepanić autorica je knjiga za djecu i mlade, radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika 42 godine u OŠ Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici. Njezine knjige čitamo za lektiru u 6. i 7. razredu i to su djela “Imaš fejs?” i “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. “Imaš fejs?” prvi je roman koji je napisala i za njega je trebala najmanje istraživati zato što je tada Facebook bio prva i jedina društvena mreža. Književnica nam je na susretu rekla da je napisala roman jer je htjela učenike upozoriti na opasnosti na društvenim mrežama.
“Bacit ću ti kompjutor kroz prozor” posvetila je svojem sinu jer je stalno igrao igrice, a za tu knjigu učenici su joj pomogli odabrati sliku naslovnice. Književnica nam je rekla da su joj dječaci htjeli pokazati kako se igraju igrice te su rekli neke izraze koje su koristili u igricama.
Književni susret organiziran je u suradnji ravnateljice Narodne knjižnice Kostrena Dragane Vučinić i naše učiteljice Hrvatskoga jezika Ine Randić Đorđević, koja je pripremila učenike-moderatore: Petru Čandrlić, Laru Gortan, Saru Klarić, Martina Mesića, Astrid Palajs, Antu Štiglića i Viktora Vičevića. Uz učenike 7.a, 7. b, 7. c i 5. b razreda susretu su prisustvovali i učitelji Ana Grbčić, Ksenija Klovar Lukarić, Mislav Ružić i Sanda Rališ.
U zabavnih i poučnih sat vremena doznali smo podosta o zanimljivim romanima, saznali da književnica voli čitati pustolovne romane i jedan od najdražih joj je “Zulejha otvara oči”. Šest je godina pisala “Dan kada sam ubrala cvijet”, a najviše nagrada dobila je za knjigu “Ljeto na jezeru Čiču”. Za kraj učenicima i budućim piscima preporučila je da čitaju jer ne možeš biti pisac, ako nisi čitatelj. I otkrila nam je kako planira napisati prvu svoju knjigu za odrasle, a na kraju se potpisala učenicima u knjige.
Pišu: Inaya Pavletić, Sara Selimović Miškulin, Neva Seršić i Mila Vukušić
Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se 21. veljače, a utemeljila ga je 1999. godine Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) s ciljem očuvanja jezične raznolikosti i promicanja obrazovanja na materinskom jeziku. Gotovo 43 % od postojećih 6000 jezika pod prijetnjom je izumiranja u jeku globalizacije te otprilike jedan jezik nestane svaka dva tjedna (podatci su pronađeni na stranici Građanskog odgoja i obrazovanja).
Stručnjaci tvrde da je znanje materinskog jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja, a istraživanja pokazuju da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik, ima problema s učenjem ne samo drugih jezika nego i s učenjem uopće.
Jezici koji su dominantni u svijetu (engleski, francuski, španjolski, kineski i dr.) polako potiskuju manjinske jezike. Izumiranje jezika znači gubitak velikih dijelova kulturne i intelektualne baštine. Prema tome, svrha je Međunarodnog dana materinskog jezika podsjećati nas na obvezu očuvanja jezične raznovrsnosti kao ponajvećeg bogatstva koji su nam ostavili naši preci. Dan materinskog jezika važan je zbog njegovanja kulture i učenja jer se materinski jezik bori s mnogim stranim riječima koje prihvaćamo i upotrebljavamo u svakodnevnom govoru.
U sklopu Mjeseca hrvatske knjige i u suradnji s Narodnom knjižnicom Kostrena organiziran je susret učenika 7. razreda s književnicom Moreom Banićević. Ravnateljica Knjižnice Dragana Vučinić sve nas je pozdravila i predstavila književnicu i ovogodišnju temu Mjeseca hrvatske knjige uz geslo “Pričaj mi…” te zahvalila našim učiteljicama Hrvatskog jezika Maji Jelušić Sučević i Ini Randić Đorđević što su zajedno organizirale susret.
Morea Banićević autorica je horor knjiga za djecu, a prva njezina objavljena knjiga je “Demon školske knjižnice”. Potom je objavila nastavak “Dvojnici iz tame” i zasebne knjige “Mjesečari Monteriera” i “Izgubljeni gospodin Kovač”. Autorica radi u opatijskoj Osnovnoj školi “Rikard Katalinić Jeretov” kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika. U slobodno vrijeme igra videoigrice i jako voli svoje pse i tehnologiju.
Svidjelo mi se što Morea Banićević nije kao obične književnice koje misle da jedino što moramo raditi jest čitati. Vrlo je maštovita, jako voli igrati igrice, slaže konfiguracije računala i popravlja ih, obožava horor filmove.
Astrid P.
Susret učenika 7. razreda OŠ Kostrena s književnicom Moreom Banićević
Pitala nas je što mislimo o hororima i rekla je kako misli da djeca vole horore jer je to bio jedan od prvih žanrova koje su slušali: nemaju li i svima poznate bajke poput Crvenkapice ili Pepeljuge neke vrlo zastrašujuće dijelove?! Kada je bila mala, književnica je puno čitala i zato su joj knjige znale biti pune mrlja i mrvica od hrane koju je pritom jela. Najdraža joj je lektira bila “Pipi Duga Čarapa”, kaže da je znala poput Pipi spavati naopačke i sve raditi kao i ona, a također je voljela i mračne knjige.
Književnica je fenomenalna! Njezin je koncept ujediniti čitanje knjiga i igranje videoigrica jer je i prava gamerica. Oduševila me njezina knjiga “Mjesečari Monteriera” jer su ilustracije u stilu Tima Burtona. Čovječe, tko bi pomislio da žena od četrdeset i nešto gleda njegove filmove! Što reći? Savršena književnica i doista mi može postati odlična prijateljica!
Sara K.
Pitali smo književnicu koja joj je njezina najdraža knjiga i doznali da su to “Dvojnici iz tame” jer jako voli babu Jagu. U knjigama njezini likovi imaju svaki poneku od njezinih osobina, ali nemaju njezin izgled. Doznali smo da je počela pisati sa 17 godina, ali ta knjiga nije objavljena. Dok je bila djevojčica, kaže književnica, imala je “dvije lijeve” i nije ništa trenirala iako su je roditelji neuspješno upisali na ritmiku unatoč njezinoj želji da nauči svirati klavir. Što se tiče strahova, priznala nam je da ne voli žohare, ali nema problema s paucima. Obožava Shreka i voljela bi naučiti francuski, njemački i ruski jezik. I tako, razgovarajući o svemu, od pauka i žohara do GTA i drugih igrica, prenijela nam je jasnu poruku da je čitanje važno i da nam bogati maštu. Autorica nam je na kraju rekla kako već ima novu ideju za knjigu za djecu pa se radujemo novoj knjizi i nekom novom susretu.
