Svjetski dan mentalnog zdravlja u našoj su školi obilježile pedagoginje Daria Štriga i Zita Kolveši. Za sve učenike i djelatnike pripremile su pano s motivirajućim pozitivnim porukama. Pedagoginje su uspjele zainteresirati učenike koji su vrlo brzo izabrali svoju ohrabrujuću poruku. Tematski su se poruke odnosile na podršku, prijateljstvo, skromnost, hrabrost, ljubav, mudrost, nadu, motivaciju, strpljenje, zahvalnost i pozitivu. Naše učitelje i djelatnike u zbornici je dočekala teglica s porukom da izaberu misao za sebe.
Neke od lijepih misli bile su i ove:
Topla riječ vrijedi više od zlata.
Skromnost je ukras čovjeka.
Kad postane teško, sjeti se zašto si počeo.
– Briga o mentalnom zdravlju znači brinuti se o sebi i svojim osjećajima, dati si vremena za odmor i razgovor, raditi stvari koje nas vesele te potražiti pomoć kad nam je teško. Važno je znati da nije sramota osjećati se loše i da svatko zaslužuje podršku i razumijevanje. – rekla je pedagoginja Zita Kolveši i zaključila: – Učenicima se podrška može pružiti tako da ih saslušamo, pokažemo razumijevanje za njihove probleme i ne podcjenjujemo težinu onoga s čime se suočavaju. Važno je graditi školsku klimu u kojoj se svi osjećaju sigurno, dobrodošlo i prihvaćeno. Učitelji i učenici zajedno mogu osmisliti načine na koje se učenike potiče da o svojim problemima razgovaraju na satu razrednika — primjerice, kroz uvođenje sandučića povjerenja ili kutije koja „sakuplja“ učeničke brige i prijedloge. Takvi poticaji mogu biti dobar povod za otvoren i iskren razgovor te zajedničko traženje rješenja.
Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. listopada, a pokrenula ga je 1992. godine Svjetska federacija za mentalno zdravlje u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Ovogodišnja tema je „Mentalno zdravlje u humanitarnim krizama“ i usmjerena je na hitnu potrebu za podrškom mentalnom zdravlju i psihosocijalnim potrebama ljudi pogođenih humanitarnim krizama. Među mladima je velik broj osoba s problemima mentalnoga zdravlja i važno je da uvijek imaju na umu da se mogu obratiti starijim osobama u kojem imaju povjerenja, poput naših pedagoginja, razrednika, razrednica i učitelja i učiteljica.
Hrabrost je potražiti podršku, a razgovori otvaraju vrata novim idejama
Pedagoginja Darija Štriga objasnila nam je kako je došlo do ideje za plakat: –Ideja za plakat s ohrabrujućim porukama nastala je iz želje da učenicima pružimo male, ali značajne podsjetnike da nisu sami i da je u redu osjećati različite emocije. Poruke su postavljene na vidljivim mjestima u školi kako bi ih učenici mogli pročitati u prolazu i možda upravo u tom trenutku pronaći riječi koje su im potrebne. Povratne informacije učenika bile su vrlo pozitivne – istaknuli su da su im poruke uljepšale dan i potaknule ih na pozitivno razmišljanje. – Pedagoginja Daria je zaključila: – Koliko god to često čuli, briga o mentalnom zdravlju zaista počinje svakodnevnim sitnicama. Upravo je to bila i ideja našeg plakata: da se krene od malih koraka. Osmijeh, topla riječ, motivacijska poruka ili zagrljaj ponekad su dovoljni da nam dan započne u dobrom raspoloženju. Prakticiranjem takvih malih, ali značajnih gesta, možemo pomoći sebi i drugima da se osjećamo ugodnije i prenijeti pozitivno ozračje u svoju okolinu.
Važno je i prepoznati vlastite osjećaje te im dati važnost. Kada se osjećamo tužno, ne trebamo bježati od tuge samo zato što je neugodna. Kada si dopustimo da osjetimo emociju i izrazimo je, već smo napravili važan korak u brizi o sebi. Ako se osjećamo zbunjeno ili ne razumijemo vlastite osjećaje, važno je obratiti se osobi kojoj vjerujemo i potražiti pomoć. Hrabrost je potražiti podršku kada nam je potrebna. U školi se učenici uvijek mogu obratiti razrednicima, učiteljima, pedagoginjama ili socijalnoj pedagoginji. Razgovorom se otvaraju vrata za nove ideje, rješenja i bolje razumijevanje sebe i drugih.
Na ovogodišnjem natjecanju za Hrvatsko stablo godine, koje će predstavljati Hrvatsku na europskoj razini natjecanja, pobijedilo je naše stablo, kostrenski hrast. U hrvatskom su finalu bila nominirana stabla Bor koji liječi i naš Kostrenski hrast. Bilo je puno glasova, ali na kraju je pobjedu odnio naš školski hrast, koji se ponosno proteže ispred ulaza u našu školu.
– Kostrenski hrast bit će predstavnik Republike Hrvatske na natjecanju Europsko stablo 2026. godine, koje se očekuje tijekom veljače i ožujka 2026. godine. Pravi posao nam tek sada slijedi i nadamo se da će nam škola pomoći animirati što više glasača jer mi kao mala zemlja teško možemo parirati brojem glasova primjerice jednoj Poljskoj. Tu će nam trebati pomoć cijele zajednice. – rekla je Ivana Babić iz Komunalnog društva Kostrena, koja je prijavila naše stablo.
Zahvaljujemo svima koji su našem hrastu dali svoj glas, a o novostima i akcijama koje će osmisliti KD Kostrena, redovito ćemo izvještavati i na našim školskim stranicama.
Kostrenski hrast medunac (Quercus pubescen), šapuće priče više od 250 godina i tiho promatra Kvarner. Njegovo korijenje pamti doba Marije Terezije, habsburških i ugarskih vladara, Napoleona, bana Jelačića, Talijana, Nijemaca… Ispratio je na more i dočekao generacije kostrenskih pomoraca. Kada se trebalo izgraditi školu, velikodušno se odrekao nekoliko svojih grana da napravi mjesta djeci i danas čuva glavni školski ulaz. Pod njegovom se krošnjom izmjenjuju prvi zaljubljeni pogledi i stidljivi osmjesi, a on, ponosan i stasit, iz školskoga dvorišta u tišini ispraća učenike u nova životna poglavlja, bilježi sjećanja i ispisuje nove stranice zajedničke povijesti – njega i Kostrene.
Ovo je priča o našem kostrenskom hrastu, stablu koje se nalazi ispred ulaza u našu školu. Naše je stablo u finalu izbora za Hrvatsko stablo godine. Za razliku od ostalih natjecanja, ovo se ne fokusira se na ljepotu, na veličinu ili dob, nego na stabla s najzanimljivijom pričom, koja su postala dio šire zajednice, ukorijenjena u njezinu povijest i svakodnevni život.
Nominacijski proces počeo je 10. svibnja 2025. i trajao do 31. srpnja nakon čega je stručni žiri odabrao finaliste. U finalu su se našli Bor koji liječi iz Vrboske i naš Kostrenski hrast.
Glasovanju se može pristupiti putem ove poveznice, a glasovanje trajat će sve do 30. rujna 2025. s time da od 23. rujna do dana proglašenja pobjednika rezultati više neće biti vidljivi! Nakon završetka glasovanja i obrade podataka tijekom listopada svečano će se proglasiti pobjednik.
Europsko stablo godine
Međunarodno natjecanje Europsko stablo godine prvi je put održano 2011. godine. Inspirirano je popularnim natjecanjem za Stablo godine koji je dugi niz godina organizirala u Češkoj Republici tamošnja udruga za zaštitu okoliša Nadace Partnerství.
Natjecanjem i promocijom priča o pojedinim stablima značajnim za život lokalne zajednice nastoji se podići svijest javnosti o značenju i važnosti očuvanja bioraznolikosti za život čovjeka i opstanak čovječanstva. Natjecanjem se također nastoji privući i potaknuti lokalne zajednice da se uključe u zaštitu prirode i lokalne baštine, kao i promociju stabala kao bitnog elementa našega kulturnog i prirodnog bogatstva.
Neva Seršić, učenica 7. b razreda i članica novinarske družine, autorica je izvrsne reportaže o Starom Lazu. Reportaža je izabrana kao najbolja na školskoj, gradskoj i županijskoj razini LiDraNa – smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva te predložena za državnu razinu. Reportažu donosimo u cijelosti, uživajte u čitanju!
Piše: Neva Seršić
Reportaža o Starom Lazu
Od 720 do 147 – sjećanja iz Starog Laza
U zagrljaju stoljetnih jela, na nadmorskoj visini većoj od 800 metara, drijema Stari Laz. Bajkovito mjestašce u Gorskom kotaru, smješteno između Ravne Gore i Mrkoplja, dom je tek nekolicini stalnih stanovnika, ali sve ga više otkrivaju vikendaši i ljubitelji planinskog turizma.
– Čitala sam u novinama da je Stari Laz najhladnije mjesto u obližnjem Gorskom kotaru – rekla je mama, mrziteljica ljetnih vrućina, i tako je zapečaćena odluka: tražimo vikendicu u Starom Lazu. Od tada je prošlo osam godina, ali Stari Laz ima neko svoje vrijeme, ono teče sporije i određeno je ritmom godišnjih doba, zimskih snježnih radosti i ljetne svježine stoljetnih šuma.
Ili kopaj ili goni
– U vrijeme mojeg djetinjstva radio se popis stanovništva nakon rata i Stari Laz je brojio 720 stanovnika, od čega je bilo šezdesetak školske djece. – priča barba Tone, odnosno Anton Ružić, rođen 1939. godine, jedan od rijetkih starosjedioca koji je cijeli život proživio u mjestu, a koji uvijek rado priča o prošlosti Laza i svojem djetinjstvu. – Najviše djece u školi bilo je negdje 1914. godine kada je moja majka išla u školu, njih čak 120. Danas kažu da nas ima stotinjak u što sumnjam, a škole više nema. – objašnjava barba Tone. Naime, Područna škola „Stari Laz“ u šk. god. 2014./2015. nije upisala nijednog učenika i tada je zatvorena.
– U mome djetinjstvu obaveza je bila završiti četiri razreda osnovne škole. U razredu nas je bilo 19 i samo je jedan dječak nastavio ići u osmoljetku u Ravnoj Gori. – govori barba Tone i objašnjava da su djeca, koja nisu išla u školu, morala obavljati različite poslove u kući, na polju i oko životinja. – Otac je poginuo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kao najstariji sin u kući, morao sam pomagat majci tako da sam od svoje šeste godine bogatijem rođaku čuvao krave. Zauzvrat mi je davao doručak i ručak te odjeću i cipele, koje sam nasljeđivao od njegovih sinova. Dica su počela radit s osam godina, ja sam gonio dolje do stare škole tri krave, šest ovaca i dva vola. Dečkići bi radili u polju, a ja sam počeo od petnaest let kosit. Curice su već s četrnaest let pošle kopat krumpir. – priča barba Tone kojeg i danas možete vidjeti s kosom ili u traktoru na plodnoj zemlji Staroga Laza.
Moj simpatičan susjed povjerio mi je i koja mu je bila najdraža igra: – Dica bi izmišljala razne igre, meni najdraža je bila kad smo se igrali kovača. Ja bih, recimo, bio kovač, neka od djevojčica moja žena, a ostala dica ili konji ili furmani – oni su se brinuli o konjima i prevozili stvari.
Danas u Starom Lazu više nitko ne igra igru kovač jer nema ni konja ni kovača, a od djece u Lazu živi samo jedna osmogodišnja djevojčica i njezin mlađi brat.
Tko se buni, ide u rešt
Kao i u obližnjoj Ravnoj Gori te većini Gorskoga kotara, kuće su u Starom Lazu dvokatnice s kosim krovom. U prizemlju su nekad bile štale u kojima se čuvalo blago, a na prvom se katu živjelo. Dok većina vikendica danas u potkrovlju ima spavaće sobe iz kojih puca slikovit pogled na snježne ili zelene krošnje, nekad se u potkrovlju držalo sijeno. Najvažnija bila je peć: ona je grijala, pod njom su se sušile cipele i mokra odjeća, na njoj se kuhalo, a imala je i pećnicu za pečenje kruha. Sve je to bilo skromno i praktično. Međutim, svjetlo je u kuće došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali tada je žarulja gorjela slabije od svijeće. Prava struja došla je 1958. godine, a tada su bogatije kuće nabavile i prve radiouređaje.
– Naše selo je imalo sreću jer nam je inženjer Barac 1922. omogućio tekuću vodu. On je bil z Grižani i to je bil jako veli posao u ono vreme. Voda je dolazila prirodnim padom s izvora do seoskih korita. S tih korita smo uzimali vodu za piće i na njima pojili životinje. Šezdesetih godina voda se uvela u kuće, ali na to su nas prisilili zbog plaćanja komunalne naknade. Tada se besplatna voda na koritima ukinula i ljudi su se počeli buniti. Ma, koji su se glasno bunili, išli bi u rešt. – priča barba Tone.
Vrijednost soli
Ljudi su na poljima najčešće sadili krumpir, zelje (kupus), pšenicu, ječam i zob za svinje. Polja su se obrađivala isključivo ručno i to motikama koje je izradio seoski kovač. – Krumpir je tu najviše rodil pa se prodaval. Za vreme rata je došla Primorka i donesla pet kila soli materi mojoj, a za pet kila soli trebalo je dati pedeset kila krumpira, sol je bila zlato. – prisjeća se barba Tone napominjući da je danas pet kila soli otprilike iste vrijednosti kao i pet kila krumpira. Osnovna je namirnica Gorana uz krumpir bila kiselo zelje. Koliko je zelja morala imati jedna obitelj, najbolje govori činjenica da se bačva za kiseljenje izrađivala u konobi jer se inače ne bi mogla unijeti, bila je šira od ulaznih vrata. Meso se rijetko jelo i to uglavnom usoljeno. – Imali bimo prasca, a kako nije bilo škrinje, solio bi se pa sušio na sušilu. Šunka se morala sušiti najmanje dva mjeseca. Posle biš ju zel, zamotal u neki papir i onda bi bila u podrumu.
Prava cura je cura za udaju
Komunalni redar iz Ravne Gore Franjo Mance kaže da prema Popisu stanovništva iz 2021. godine u Starom Lazu ima 147 stanovnika, pretežno starih: – Danas je Stari Laz interesantan vikendašima i oni čine većinu u selu. Dan mjesta, ujedno i najvažnije događanje u mjesto je Kraljevo, koje se slavi 16. kolovoza ili prve nedjelje nakon tog blagdana. Uz druženje mještana i posjetioca, često nastupaju glazbenici iz Ravne Gore, održi se misa i poslije je vrtna zabava. – g. Mance kaže da se tada posjetiteljima dijele i porcije graha te da je veselo i lijepo. A i nekad su se, u vrijeme kad je barba Tone bio mlad, organizirale zabave: – Nedjelja, blagdan crkveni, pa i bilo kakav događaj, kada su momci išli u vojsku, tada se puštalo svo delo i išlo se tancat, a tamo bi se upoznali cura i dečko. Tancalo se u šajerima, to su staje za sijeno, a zanimljivo je da se zbog siromaštva uglavnom pila voda. Cure su mogle ići same na ples, samo su imale jedan zakon: one nisu sidile kao dečki, ona prava cura, koja je bila za ženit, ona je mogla s dečkom sidet, ove druge, ma ni govora. One su čekale ki bu došal po njih za tancat. – barba Tone objašnjava da su djevojke mogle birati za koga će se udati, a najviše su se ženili domaći, iz sela: – Svatovi bi bili na konjima s dva ili tri kola, naprvo bi bil svirač, tamburaš. Veselje je bilo triput bolje nego danas!
Stari Laz čuva povijest
I ove je zime Stari Laz prekriven snijegom i dok se sumrak polako spušta, posljednje zrake sunca pozlaćuju vrhove okolnih brežuljaka. Iz dimnjaka se izvija miris povatica koje je ispekla gđa Ljubica, a barba Tone polako ustaje sa svoje klupe: – Snijeg bi pao krajem desetog mjeseca, a tlo ne bi vidjeli do četvrtog mjeseca. Tada se bilo lakše kretati jer smo išli na skijama, ali i za najjačih zima se djecu tjeralo van iz kuće jer bi inače stalno tražili hranu koje nije bilo. Često smo bili promrzli jer nismo imali niti dobrih cipela niti tople robe, ali opet smo svi nekako preživjeli i bili zdravi. – zaključuje barba Tone, svjedok vremena koje polako nestaje, ali i podsjetnik da dok god ima ljudi koji čuvaju tradiciju, povijest ostaje živa, sačuvana u riječima, mirisu domaćih kolača i tišini snijega.
Na fotografskom natječaju Osnovne škole “Joža Horvat” iz Kotoribe pod nazivom “Crtice iz života jednog školarca” prvo mjesto u Republici Hrvatskoj osvojila je učenica 7. b razreda Mila Vukušić, a rad učenice Nine Končar nalazi se među pohvaljenim radovima. Mentorica i voditeljica je učiteljica Dora Mrakovčić.
– Naša tema bila je slikati “jedan dan učenika”, to jest sve vezano za školu. Mnogi su slikali zadaće, lektire itd., a ja sam se odlučila za spužvu i ploču, nešto što svi ponajviše zanemarujemo, ali nam je bitna u učenju. Nisam očekivala pobjedu, baš me iznenadila. Na fotogrupu krenula sam u 6. razredu jer oduvijek volim fotografirati pa sam htjela napredovati u tome. Najviše volim fotografirati u ritmu, prirodu, zalazak sunca te u crno-bijeloj tehnici. – ispričala je Mila Vukušić
Na foto natječaju sudjelovala je i Nina Končar učenica 6. b razreda, čija se fotografija nalazi među posebno pohvaljenima.
– Fotografirala sam dno učionice i rubove klupe te sam fotografiju namjestila da ima crno-bijeli efekt. Najčešće fotografiram prirodu, također sudjelovala sam na još nekoliko natječaja, ali sam na ovom prvi put bila pohvaljena. – ispričala je Nina Končar.
– Mila Vukušić i Nina Končar učenice su s izraženim osjećajem za vizualnu umjetnost. Već godinu dana aktivno sudjeluju na fotografskim natječajima. Kroz rad u fotogrupi i sudjelovanjem na natjecanjima neprestano razvijaju svoju likovnu kreativnost i prenose vizualne poruke. Njihovo postignuće na ovom natječaju potvrda je njihove sposobnosti da izdvoje bitno iz vizualnog konteksta te kroz objektiv fotoaparata ispričaju priče koje izazivaju emocije i potiču promišljanje. – zaključuje njihova mentorica, učiteljica Dora Mrakovčić.
Čestitamo našim učenicima i želimo im puno uspjeha i na budućim fotografskim natječajima!
