Pročitajte novinarski tekst koji je napisala Andrea Kaić iz 6. razreda i koji je izabran na državnoj razini smotre LiDraNo među 15 najboljih novinarskih tekstova u Republici Hrvatskoj.
Piše: Andrea Kaić
Napadi osa ratnica trajali su od 15. do 25. rujna 2025. godine i pritom su ose ubole desetak učenika od 1. do 8. razreda i učiteljicu engleskog jezika. Naime, svoje su osinjake napadačice izgradile u školskom dvorištu, pored hrasta medunca pod čijom se krošnjom svakodnevno igraju učenici naše škole.
Napadi su se događali iznenada i, prema izjavama svjedoka: „Bez ikakvog povoda osim što je tu i tamo pokoji učenik mahao slasnim sendvičem.“ Žrtve, među kojima je i autorica ovoga teksta, slažu se da su ubodi prilično bolni: „Osjetili bismo kao da nas je netko bocnuo iglom, a zatim uslijedi bol uz peckanje, crvenilo i oticanje”, rekao je Dominik, učenik 5. razreda. Učiteljica engleskoga jezika Mia Mihaljević Ivančić ističe kako se mirno vraćala s dežurstva na velikom odmoru: „Rekla sam učenicima da se odmaknu od hrasta jer sam primijetila da je tamo veliki osinjak, ali nisu me baš poslušali. Primijetila sam da su se u zraku pojavile ljutite, uzrujane i nemirne ose pa me je jedna i ubola u leđa.“
Ozlijeđeni su tijekom dana nosili hladne obloge i planiraju napisati priručnik Kako pregovarati s osama – i izgubiti, a školska liječnica Nataša Dragaš Zubalj objasnila je da se u takvim situacijama ne smije paničariti: „Za prvu pomoć poželjno je oprati površinu kože vodom i staviti hladan oblog ili led. Za većinu ljudi to će biti dovoljno. Među nama postoje osjetljiviji pojedinci kod kojih ubod ose može izazvati tešku alergijsku reakciju i moraju doći u bolnicu na liječenje, ali to se rijetko događa.”
Nakon dvotjedne opsade, koja bi posramila i najupornije komarce, ose su proglasile pobjedu, ali mrvicu prerano. Naime, tada je škola učinila mudar strateški potez i upotrijebila tešku artiljeriju. Ravnateljica OŠ Kostrena Adriana Glavan pozvala je u pomoć nadležne službe i zaustavila agresiju osinjega gnijezda: „Situacija je sada pod kontrolom. Glavno je da ose više ne napadaju učenike. Pozvala sam komunalno društvo kako bi zaustavili uzrujane ose, no rekli su mi da pozovem dezinsekciju koja je odmah došla i umirila ose kako ne bi više napadale. Saznali smo da ima osinjih gnijezda i ispod školskih krovova, ali dok nemaju interes za bockanje naših učenika, pustit ćemo ose na miru. Ipak smo mi ekoškola i moramo se brinuti o prirodi i čuvati je.“
Lekcija je ostvarena: u našoj se školi uči i pregovaranje s osama. Iako su još uvijek u dvorištu, više ne prilaze našim sendvičima i poštuju primirje potpisano bez riječi, ali s puno poštovanja. U dvorištu naše ekoškole prostor dijele ljudi i ose. Ali sendviče ne, to je druga priča!