Poštovani roditelji,

vaša djeca već jesu naši učenici – učenici od prvog do osmog razreda, u dobi od 6 do 15 godina. Oni su dio naše školske zajednice i zajedno sudjelujemo u njihovu odgoju i obrazovanju.

Vi pripadate mlađim generacijama (najčešće milenijalcima odnosno Generaciji Y), dok smo mi, učitelji, u dijelu bliže generaciji koja se naziva baby boomeri. Jasno je da dolazimo iz različitih generacijskih okvira, oblikovanih drukčijim iskustvima odrastanja, vrijednostima i društvenim okolnostima.

Svjesni smo da je naš pristup odgoju bio drugačiji, kao i način na koji smo i sami odgajani. Ipak, vjerujemo da postoje temeljne vrijednosti koje nadilaze sve generacije i čine čvrst stup obiteljskog odgoja. Bez obzira na vrijeme u kojem živimo, svaka obitelj želi da njezino dijete bude pošteno, odgovorno i da ima razvijenu ljestvicu vrijednosti. Prioriteti se mogu razlikovati, ali sigurni smo da uvijek uključuju poštovanje, uvažavanje i odgovornost.

Današnja djeca odrastaju u bitno drugačijem okruženju – izložena su velikoj količini informacija, naviknuta na brze odgovore i brojne mogućnosti. Upravo zato njihova očekivanja i ponašanja donose nove izazove – i za roditelje i za školu. Ipak, želimo jasno istaknuti: ruganje, omalovažavanje, psovanje i neposluh prema učiteljima nemaju mjesto u osnovnoj školi. Nažalost, s takvim se situacijama susrećemo sve češće. Kao škola, djelovat ćemo u okviru svojih ovlasti, ali za trajne rezultate potrebna nam je i vaša podrška.

Smatramo da formalin postupci, poput izricanja pedagoških mjera, sami po sebi ne donose dugoročno rješenje. Naš je cilj odgajati i obrazovati djecu. Ako zajedno – kao roditelji i učitelji – zauzmemo jasan, usklađen i dosljedan stav, vjerujemo da možemo postići željeni ishod. U tom kontekstu posebno ističemo razmišljanja Gordana Buljan Flander, koja vrlo precizno opisuje izazove suvremenog roditeljstva i nudi smjernice koje smatramo izuzetno važnima. Ona naglašava da se danas često događa zamjena uloga – roditelji, želeći biti bliski svojoj djeci, odustaju od autoriteta i pokušavaju biti njihovi prijatelji. Međutim, dijete ne treba prijatelja u roditelju, nego stabilnu i odgovornu odraslu osobu koja će ga voditi. Kada roditelj odustane od svoje uloge, dijete ostaje bez sigurnog okvira i preuzima odgovornost koju razvojno ne može nositi.

Posebno upozorava na problem nepostojanja jasnih granica. Granice nisu ograničenje djeteta, nego okvir koji mu daje sigurnost. Dijete koje zna što smije, a što ne, i koje poznaje posljedice svojih postupaka, osjeća se sigurnije i stabilnije. Suprotno tome, dijete bez granica često pokazuje nesigurnost, impulzivnost i neprimjerena ponašanja – upravo ona s kojima se i mi u školi susrećemo.

Važan dio njezina pristupa je i razumijevanje discipline. Discipliniranje ne znači kažnjavanje, a posebno ne fizičko kažnjavanje, nego dosljedno vođenje. To uključuje jasno postavljene posljedice – primjerice uskraćivanje privilegija (vrijeme na mobitelu, igranje, slobodne aktivnosti) – ali i snažnu ulogu pohvale i nagrade. Djeca prirodno teže odobravanju odraslih i često će pozitivno ponašanje ponavljati upravo zbog priznanja i pohvale.

Također naglašava važnost dosljednosti – možda i najtežeg dijela roditeljstva. Djeca vrlo brzo uočavaju kada roditelj popusti, kada ne provede dogovoreno ili kada roditelji međusobno nisu usklađeni. Te „pukotine“ djeca koriste kako bi testirala granice. Upravo zato zajednički i usklađeni pristup roditelja (ali i roditelja i škole) ima ključnu ulogu.

Jedan od važnijih naglasaka odnosi se i na toleranciju na frustraciju. Današnja djeca često odrastaju u okruženju koje brzo zadovoljava njihove želje. Međutim, život ne funkcionira na taj način. Dijete mora naučiti da „ne“ postoji, da nelagoda postoji i da ju je moguće izdržati. Time se razvija otpornost, samokontrola i emocionalna stabilnost. Posebno važan aspect njezina rada odnosi se na emocionalnu regulaciju roditelja. Dijete u uznemirenom stanju ne može racionalno reagirati niti razumjeti poruke odraslih. U takvim trenucima ključna je smirenost roditelja. Dijete „posuđuje“ emocionalnu stabilnost odraslog – ako je roditelj smiren, lakše će se smiriti i dijete. Ako roditelj reagira u afektu, konflikt se produbljuje.

Naglašava i važnost prisutnosti roditelja – ne samo fizičke, nego i emocionalne. Dijete ne treba stalne materijalne nagrade, nego vrijeme, pažnju i odnos. Kada toga nema, često se pokušava nadomjestiti stvarima, što dugoročno ne daje rezultate. Znamo da roditeljstvo danas nije jednostavno. Roditelji su često umorni, opterećeni obvezama i suočeni s brojnim savjetima i očekivanjima. No unatoč svemu, od roditeljske uloge ne smije se odustati. Djeci su potrebni prisutni, smireni i odgovorni odrasli koji će postaviti granice i ustrajati u njima.

Pred nama je sama završnica nastavne godine. Ovo razdoblje trebalo bi služiti ponajprije za zaključivanje dosadašnjih postignuća, a ne za nadoknađivanje propuštenog gradiva. Nije dobro učiti dijete da sve svoje obveze ostavlja za posljednji trenutak i da tek u završnici rješava ono što je trebalo raditi tijekom cijelog nastavnog razdoblja.

Važno je izbjegavati klasificiranje djeteta isključivo prema njegovim postignućima. Ono je vaše dijete bez obzira na to je li rezultat njegova rada izvrstan, vrlo dobar, dobar, dovoljan ili nedovoljan. Dijete treba razumjeti da je ocjena odraz uloženog truda – koliko uložiš, toliko možeš očekivati. Zaključna ocjena ne bi trebala predstavljati trenutačno znanje, već primjenjivo postignuće kroz koje se razumije svrha i cilj učenja. Isto vrijedi i za vladanje – uzori su rijetki, većina djece se ponaša dobro, ali postoje i loši obrasci ponašanja.

Nije ispravno opterećivati dijete pretjeranim očekivanjima. Ono jest takvo kakvo jest, a njegova postignuća trebaju biti rezultat njegova vlastitog truda. Dijete vas ne može razočarati kao osoba – razočarati može jedino njegov pristup radu, odgovornost prema obvezama i odnos prema vlastitim postupcima. Upravo na tim vrijednostima treba ustrajati.

Nemojte braniti neobranjivo. Učite djecu da se do izvrsnih rezultata, kao i u sportu, dolazi temeljitim, ustrajnim i redovitim radom. Sve drugo void površnom znanju koje dugoročno nije primjenjivo u životu.

Na kraju, želimo naglasiti: ne morate u svemu prihvatiti naše stavove. U konačnici, vaša djeca ostaju vaša odgovornost. No vjerujemo da zajedničkim, usklađenim i dosljednim djelovanjem možemo stvoriti okruženje u kojem će djeca rasti ne samo u znanju, nego i u vrijednostima.

Hvala vam na suradnji i povjerenju!