Neva Seršić, učenica 7. b razreda i članica novinarske družine, autorica je izvrsne reportaže o Starom Lazu. Reportaža je izabrana kao najbolja na školskoj, gradskoj i županijskoj razini LiDraNa – smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva te predložena za državnu razinu. Reportažu donosimo u cijelosti, uživajte u čitanju!

Piše: Neva Seršić

Reportaža o Starom Lazu

Od 720 do 147 – sjećanja iz Starog Laza

U zagrljaju stoljetnih jela, na nadmorskoj visini većoj od 800 metara, drijema Stari Laz. Bajkovito mjestašce u Gorskom kotaru, smješteno između Ravne Gore i Mrkoplja, dom je tek nekolicini stalnih stanovnika, ali sve ga više otkrivaju vikendaši i ljubitelji planinskog turizma.

 

– Čitala sam u novinama da je Stari Laz najhladnije mjesto u obližnjem Gorskom kotaru – rekla je mama, mrziteljica ljetnih vrućina, i tako je zapečaćena odluka: tražimo vikendicu u Starom Lazu. Od tada je prošlo osam godina, ali Stari Laz ima neko svoje vrijeme, ono teče sporije i određeno je ritmom godišnjih doba, zimskih snježnih radosti i ljetne svježine stoljetnih šuma.

Ili kopaj ili goni

– U vrijeme mojeg djetinjstva radio se popis stanovništva nakon rata i Stari Laz je brojio 720 stanovnika, od čega je bilo šezdesetak školske djece. – priča barba Tone, odnosno Anton Ružić, rođen 1939. godine, jedan od rijetkih starosjedioca koji je cijeli život proživio u mjestu, a koji uvijek rado priča o prošlosti Laza i svojem djetinjstvu. – Najviše djece u školi bilo je negdje 1914. godine kada je moja majka išla u školu, njih čak 120. Danas kažu da nas ima stotinjak u što sumnjam, a škole više nema. – objašnjava barba Tone. Naime, Područna škola „Stari Laz“ u šk. god. 2014./2015. nije upisala nijednog učenika i tada je zatvorena.

– U mome djetinjstvu obaveza je bila završiti četiri razreda osnovne škole. U razredu nas je bilo 19 i samo je jedan dječak nastavio ići u osmoljetku u Ravnoj Gori. – govori barba Tone i objašnjava da su djeca, koja nisu išla u školu, morala obavljati različite poslove u kući, na polju i oko životinja.  – Otac je poginuo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kao najstariji sin u kući, morao sam pomagat majci tako da sam od svoje šeste godine bogatijem rođaku čuvao krave. Zauzvrat mi je davao doručak i ručak te odjeću i cipele, koje sam nasljeđivao od njegovih sinova. Dica su počela radit s osam godina, ja sam gonio dolje do stare škole tri krave, šest ovaca i dva vola. Dečkići bi radili u polju, a ja sam počeo od petnaest let kosit. Curice su već s četrnaest let pošle kopat krumpir. – priča barba Tone kojeg i danas možete vidjeti s kosom ili u traktoru na plodnoj zemlji Staroga Laza.

Moj simpatičan susjed povjerio mi je i koja mu je bila najdraža igra: – Dica bi izmišljala razne igre, meni najdraža je bila kad smo se igrali kovača. Ja bih, recimo, bio kovač, neka od djevojčica moja žena, a ostala dica ili konji ili furmani – oni su se brinuli o konjima i prevozili stvari.

Danas u Starom Lazu više nitko ne igra igru kovač jer nema ni konja ni kovača, a od djece u Lazu živi samo jedna osmogodišnja djevojčica i njezin mlađi brat.

Tko se buni, ide u rešt

Kao i u obližnjoj Ravnoj Gori te većini Gorskoga kotara, kuće su u Starom Lazu dvokatnice s kosim krovom. U prizemlju su nekad bile štale u kojima se čuvalo blago, a na prvom se katu živjelo. Dok većina vikendica danas u potkrovlju ima spavaće sobe iz kojih puca slikovit pogled na snježne ili zelene krošnje, nekad se u potkrovlju držalo sijeno. Najvažnija bila je peć: ona je grijala, pod njom su se sušile cipele i mokra odjeća, na njoj se kuhalo, a imala je i pećnicu za pečenje kruha. Sve je to bilo skromno i praktično. Međutim, svjetlo je u kuće došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali tada je žarulja gorjela slabije od svijeće. Prava struja došla je 1958. godine, a tada su bogatije kuće nabavile i prve radiouređaje.

– Naše selo je imalo sreću jer nam je inženjer Barac 1922. omogućio tekuću vodu. On je bil z Grižani i to je bil jako veli posao u ono vreme. Voda je dolazila prirodnim padom s izvora do seoskih korita. S tih korita smo uzimali vodu za piće i na njima pojili životinje. Šezdesetih godina voda se uvela u kuće, ali na to su nas prisilili zbog plaćanja komunalne naknade. Tada se besplatna voda na koritima ukinula i ljudi su se počeli buniti. Ma, koji su se glasno bunili, išli bi u rešt. – priča barba Tone.

Vrijednost soli

Ljudi su na poljima najčešće sadili krumpir, zelje (kupus), pšenicu, ječam i zob za svinje. Polja su se obrađivala isključivo ručno i to motikama koje je izradio seoski kovač. – Krumpir je tu najviše rodil pa se prodaval. Za vreme rata je došla Primorka i donesla pet kila soli materi mojoj, a za pet kila soli trebalo je dati pedeset kila krumpira, sol je bila zlato. – prisjeća se barba Tone napominjući da je danas pet kila soli otprilike iste vrijednosti kao i pet kila krumpira. Osnovna je namirnica Gorana uz krumpir bila kiselo zelje. Koliko je zelja morala imati jedna obitelj, najbolje govori činjenica da se bačva za kiseljenje izrađivala u konobi jer se inače ne bi mogla unijeti, bila je šira od ulaznih vrata. Meso se rijetko jelo i to uglavnom usoljeno. – Imali bimo prasca, a kako nije bilo škrinje, solio bi se pa sušio na sušilu. Šunka se morala sušiti najmanje dva mjeseca. Posle biš ju zel, zamotal u neki papir i onda bi bila u podrumu.

Prava cura je cura za udaju

Komunalni redar iz Ravne Gore Franjo Mance kaže da prema Popisu stanovništva iz 2021. godine u Starom Lazu ima 147 stanovnika, pretežno starih: – Danas je Stari Laz interesantan vikendašima i oni čine većinu u selu. Dan mjesta, ujedno i najvažnije događanje u mjesto je Kraljevo, koje se slavi 16. kolovoza ili prve nedjelje nakon tog blagdana. Uz druženje mještana i posjetioca, često nastupaju glazbenici iz Ravne Gore, održi se misa i poslije je vrtna zabava.  – g. Mance kaže da se tada posjetiteljima dijele i porcije graha te da je veselo i lijepo. A i nekad su se, u vrijeme kad je barba Tone bio mlad, organizirale zabave: – Nedjelja, blagdan crkveni, pa i bilo kakav događaj, kada su momci išli u vojsku, tada se puštalo svo delo i išlo se tancat, a tamo bi se upoznali cura i dečko. Tancalo se u šajerima, to su staje za sijeno, a zanimljivo je da se zbog siromaštva uglavnom pila voda. Cure su mogle ići same na ples, samo su imale jedan zakon: one nisu sidile kao dečki, ona prava cura, koja je bila za ženit, ona je mogla s dečkom sidet, ove druge, ma ni govora. One su čekale ki bu došal po njih za tancat. – barba Tone objašnjava da su djevojke mogle birati za koga će se udati, a najviše su se ženili domaći, iz sela: – Svatovi bi bili na konjima s dva ili tri kola, naprvo bi bil svirač, tamburaš. Veselje je bilo triput bolje nego danas!

Stari Laz čuva povijest

I ove je zime Stari Laz prekriven snijegom i dok se sumrak polako spušta, posljednje zrake sunca pozlaćuju vrhove okolnih brežuljaka. Iz dimnjaka se izvija miris povatica koje je ispekla gđa Ljubica, a barba Tone polako ustaje sa svoje klupe: – Snijeg bi pao krajem desetog mjeseca, a tlo ne bi vidjeli do četvrtog mjeseca. Tada se bilo lakše kretati jer smo išli na skijama, ali i za najjačih zima se djecu tjeralo van iz kuće jer bi inače stalno tražili hranu koje nije bilo. Često smo bili promrzli jer nismo imali niti dobrih cipela niti tople robe, ali opet smo svi nekako preživjeli i bili zdravi. – zaključuje barba Tone, svjedok vremena koje polako nestaje, ali i podsjetnik da dok god ima ljudi koji čuvaju tradiciju, povijest ostaje živa, sačuvana u riječima, mirisu domaćih kolača i tišini snijega.